|
|
BIBLIJSKA PORUKA DANA
Vrijeme kroz godinu
9. tjedan kroz godinu
Utorak, 1. lipnja
2010.
Mk
12,13-17
13I pošalju k njemu neke
od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. 14Oni
dođu i kažu mu: "Učitelju, znamo da si istinit i ne
mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš
putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije?
Da damo ili da ne damo?" 15A on im reče prozirući
njihovo licemjerje: "Što me iskušavate? Donesite mi
denar da vidim!" 16Oni doniješe. I reče im: "Čija je ovo
slika i natpis?" A oni će mu: "Carev." 17A Isus im reče:
"Caru podajte carevo, a Bogu Božje!" I divili su mu se.
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
ČIJU SLIKU NOSIM - ISUSOV REALIZAM
Mk 12, 13-17
Čuli smo svima znanu klopku koju postavljaju Isusovi
protivnici. Vrijeme kad se ovo odvijalo jest negdje
nakon Cvjetnice i prije Pashe. Sav je grad uskomešan,
nabrušen protiv Rimljana, Pilat je umarširao sa svojim
trupama u grad za blagdan da održava red i mir. Tlo je
užareno, politički naboji prisutni, a Isus kao stranac
iz Galileje nalazi se između svih fronti i stranaka.
Mrze ga herodovci, isto tako i farizeji, književnici,
saduceji, a poglavito Veliko vijeće i svećenstvo.
Nepoželjan je u gradu i zato se urotiše svi protiv
njega, i dojučerašnji najljući neprijatelji. Stoga mu
stavljaju klopke, žele ga uhvatiti u riječi. "Smijemo li
- trebamo li davati caru porez ili ne?" Odgovori li Isus
s 'da', s njime je gotovo u očima naroda. Mesija koji
paktira s Rimljanima ne može biti Mesija. Odgovori li s
'ne', svrstava se u buntovnike i prevratnike te time
potpada pod rimsko zakonodavstvo koje s buntovnicima
obračunava na krajnje okrutan način, smrtnom kaznom na
križu.
Isus se suočava sa svjesnim otporom prema svojoj osobi.
Znao se on suočiti s protivnicima, svjesno, jasno,
odlučno, oštro, umno, pronicljivo. Zadivljuje nas upravo
ta Isusova pronicavost u odlučnom trenutku, kad odgovara
bez okolišanja, pogađa 'u sridu', neovisno o tome je li
riječ o pravom ili lažnom pitanju. Protivnici ga žele
uhvatiti u klopku. Pitanje poreza nemoguće je odgovoriti
s jednoznačnim 'da', inače bi sve imao protiv sebe, sve
koji imalo domoljubno misle. Ne može reći ni 'ne' jer bi
ga odmah prijavili rimskoj vlasti. Isusov odgovor nije
izbjegavanje, nego je istodobno i jednoznačan i jasan.
Ako je na slici carev lik, onda dajte njemu što mu
dugujete. Stvar je davno, davno već odlučena, pa čemu
onda mrcvariti s izlišnim pitanjima.
Isus odgovara savršenom mjerom mirnoće, opuštenosti,
slobode i neovisnosti. Ne odgovara apstraktno, nego
krajnje konkretno. Istina je konkretna, stvarna. Ona ide
u detalje. Stoga je i govorio onako detaljno u svojim
prispodobama uzimajući cjelokupnu čovjekovu stvarnost u
svoj vidokrug. Zato se i smije reći: Ljubav je
konkretna. Istina je konkretna. Bog je konkretan. I put
do Boga nikada nije put apstrakcije, nego konkretnih
koraka.
|
|
|
|
|
|
|
Traži novčić - denar. Na njemu je lik Tiberija koji se
proglasio bogom, božjim sinom. S jedne strane njegov
lik, s druge natpis: Pontifex Maximus - Veliki svećenik.
Za Židove - vjerne i odane Zakonu - čista bogohula.
Traži da još i pročitaju što piše. Čitaju mu. I jasni
Isusov zaključak: Ako sa sobom nosite ono što je došlo
iz careve blagajne i riznice, što je skovano u Rimu,
onda vratite to onome kome pripada. Dakle, porez caru
carevim novcem. - Ali taj car nema nikakvih božanskih
svojstava. To je bogohula. Ne može on tražiti ono što
nije njegovo. Njemu pripada novac i ništa više. Tu su mu
postavljene jasne granice, već ovdje na zemlji. Ne može
on iziskivati za sebe neke božanske, nadljudske
povlastice.
"Isus skida caru metafizičku aureolu slave s glave. Pred
njegovim nemilosrdnim realizmom rasplinjuje se sva ona
pusta romantična maskarada koju ljudi izvode već pet
tisuća godina sa svojim okrunjenim glavama, sve što nosi
ime carske apoteoze i metafizike kraljevstva, ali isto
tako i sve što se ‘krsti’ imenom 'po Božjoj milosti' ili
se zove političkom religijom" (E.Stauffer). To i jest
onda pravim razlogom da ga se kasnije optuži kako taj
isti Isus buni narod (Lk 23,5)
Ali nije odlučeno na drugoj razini, nije odlučeno spram
slike koju nosite sami u sebi. Naime, vi ste svi slika i
prilika živoga Boga. Kao što ona kovanica nosi mrtvu
sliku nekakva cara iz Rima koji ga je dao iskovati u
svojim novčarnicama, tako je Bog u svakoga od vas
utisnuo svoju bit, svoju sliku. U naša srca i naše biće.
Mi smo i ostajemo zauvijek Božje vlasništvo. Plaćate li
vi Bogu 'porez', pristojbe koje od vas traži? I koje ste
mu dužni plaćati? Plaćate li na ispravan način? Nakana
mi je podsjetiti vas upravo na to.
I
u jednom trenutku ispitivači postaji ispitanici, pred
njih se stavlja veliki upitnik. Upitnik na najvišoj
razini. Ostajete dužni odgovor. Isus ih razobličuje.
Poruka je jasna: Nosite u sebi Božju 'sliku i priliku'.
Stoga vratite Bogu ono što je utisnuo u naše srce, u
tvoje i moje srce. I tako ćemo biti Božje vlasništvo,
Božja svojina.
Isus tako mirno zaobilazi ovu klopku, s velikom dozom
humora, ali i ozbiljnosti. Što je sa slikom Boga u
svakome od nas? Ne zaboravimo Boga u svemu ovome, ne
zaboravimo čiju sliku u sebi nosimo. Čovjek ne smije
prema Isusovu poimanju nikome i ničemu robovati. Novac
ne smije postati idolom, fetišom, nego ostaje samo
sredstvo državne blagajne. A sam Isus nije ništa primio
od cara pa mu zato ništa i ne duguje. On ima samo
nebeskoga Oca kao Gospodara.
U
malo kojem prizoru u Markovu Evanđelju imamo Isusa tako
krajnje opuštena, gdje cijelom situacijom gospodari,
kako tu smrtnu klopku vješto zaobilazi. Kao da im veli,
tražite li Boga, njegova ste svojina. Državna vlast nema
nikakvih nadljudskih prerogativa, nema na sebi ništa
velika, uzvišena, čemu bi se čovjek trebao diviti ili
klanjati. Isus gospodari situacijom, nameće svoje misli
i svoju taktiku, izbjegava smrtnu opasnost na ironičan
način i s velikom dozom humora. Svojom je riječju
dotukao farizeje i herodovce u njihovoj prljavoj
namjeri.
|
|
|
|
|